Prijatelji s povlasticama ili samo “s povlasticama”

Ostajete li prijatelji kad on nađe djevojku
ili postajete ljubavnica?

Postoje stvari na koje imam alergiju, točnije postupci na koje sam alergična, volim dolazak na vrijeme, odanost, brižnost i obzirnost, sve obrnuto od navedenog mi diže kosu na glavi, pa me današnje razmišljanje dovelo u poglavlje prijateljstva s povlasticama.
Istina je da sam zadnjih dana minimalno inspirirana (čitaj:sram me napisati neinspirirana) i da nemam volje pisati o polovičnim odnosima, međutim, mnogo mojih poznanica pristaje na polovične odnose PSP-a (prijatelja s povlasticama), misleći kako nema ništa bolje za njih i da se u nikoga neće zaljubiti kao u dežurnog debila koji je sve samo ne prijatelj!

U međuljudskim odnosima postoji jedna vrsta etike, trenutno je u zraku loša “moda” koja je izbrisala svu etiku ponašanja pa ispadamo ludi ako imamo vlastita pravila i njih slijedimo jer je tobože u modi uzimati sve ono što ti se pruža bez obzira koliko je to dobro ili loše za tebe/nas!
Ulazak u nedefiniran odnos koji se naizgled definira s pravilom “prijatelji smo al se sexamo” sadrži u sebi notu skrivene realnosti a to je da u tom definirano nedefiniranom odnosnu nema prijateljstva!
Amo se na sekundu prestat lagati, svaki naizgled prijateljski razgovor točnije druženje završi sa sexom i svaka naizgled poruka “Ej di si, kako si?” je predgovor razgovora koji završava s utvrđivanjem termina za sex...
I sad ćemo se mi praviti kako nam je to totalno ok? Čast pojedincima koji mogu funkcionirati ovako ali što je s ostalima, kada ćete priznati da ne funkcionirate u takvom kalupu?

A što kad vam je teško, zbilja vas pitam, kad se sve ruši oko vas, kad trebate ruku, pomoć, zagrljaj ili prisustvo, tko vas nazove, tko vam dođe?
Ljubav je ono što pokreće individualca, volimo posao, prijatelje, popuste petkom, kavu nedjeljom u jutro, radimo da bi ispunili sebe sa svime onim što volimo, dok si udovoljavamo zapitamo li se ikada “tko me voli bezuvjetno, bez mog super posla, odjevnih komada, zgodnog tijela?”
Tko bi bili kad bi nam se svijet okrenuo, kada bi postali sve obrnuto od onoga što jesmo, ili da preciziram pitanje, “bili me čekao da imam celulita 4 puta više, loš ten, lišu kosu, da te moje ruke manje grebu, da sam manje pokretna bez libida, bili ti tada bila “prijateljica”?”
Znam, sada mislite da idem u ekstreme jer je fizički izgled prva stvar koja privuče, istina, al izgled je usputna stavka, svima koji misle drugačije hah, vama želim svu sreću u stiskanju tvrdih sisa do kraja života, usrećit će te se!
Dok sam razgovarala s prijateljicom njena jedna rečenica potakla me na još više pitanja, “bit svakog odnosa je da se nađete na pola puta”, pa sam se zapitala koliko se nas daje 70% točnije puno vise od druge strane?
Predajemo se jer se zaljubimo, pa me razljuti sebičnost subjekta, jer na kraju prijateljstvo s povlasticama postaje iskorištavanje na račun nečijih osjećaja! Ako je on ko muškarac zadovoljan s nedefinirano definiranim odnosom zašto uz to redovito nađe djevojku, ili je traži dok ima usputnu “prijateljicu” za sex. Ostajete li prijatelji kad on nađe djevojku ili postajete ljubavnica?
Ironija je što djevojka koju vara s prijateljicom s povlasticama sigurno ima i nekog svog prijatelja s povlasticama pa dođemo do zaključka da se svi varamo zbog nekih tajnih ljubavi, što me dovodi do zaključka da je problem u komunikaciji!
Strah je kočnica da ne iskažemo sve ono što nam je na glavi, srcu, ono što nas kopka konstantno, bojimo se izgubiti i onaj minimum od subjekta, ne gubiš ga, jer ga ne posjeduješ jedino sto imaš je njegov spolni organ, točnije imaš ga na trenutke a sheras ga, voli sebe a sve polovično stjeraj u PM, ne postoje prijateljstva s povlasticama postoje samo povlastice!